Muzeji, biblioteke, koncertne dvorane i crkve su u određenom smislu građevni tipovi paradigmatični za arhitekturu u njenoj ukupnosti. Takve se zgrade često percipiraju kao legitimni predstavnici arhitekture jedne epohe, budući da, neovisne o ekonomskom pritisku, u velikoj mjeri utjelovljuju ideje i snove društva određene epohe. U doba klasične moderne je stambena izgradnja postala takav paradigmatični građevni tip: reprezentirala je ideje funkcionalnosti i socijalizacije kakve su vladale početkom 20. stoljeća. Ta dominantnost stanogradnje ponovno gubi na važnosti najkasnije u vrijeme početka postmodernizma. Sada se kroz svaku tipologiju moglo izraziti sve te reprezentirati svaku ideju. No, i ta faza je stigla do svog kraja, pa se danas, u doba paralelnosti svih arhitektonskih stilova, nalazimo pred situacijom koja liči na onu prije početka moderne.